Posljednji pozdrav |
Tradicionalni rudarski pozdrav 'Sretno' nosi u sebi želju da se ponovo izađe na svjetlo dana ili ponovo ugleda božanski beskraj zvjezdane noći, ali se dogodi da utroba Zemlje zadrži u sebi njoj najvjernije i najodanije, a da njihove duše prigrli nebo kako bi zauvijek bile pod Suncem. Preko stotinu godina rudarenja imalo je trenutaka crnjih i od mrkog uglja u ždrijelu jamskog mraka, ali uspomena na naše komorate trajan je svjetionik rudarskog života. Dvije teške rudarske nesreće obilježile su i naš Rudnik i dva su datuma trajan biljeg u vremenu. 14. marta 1970.
Palilac mina Avdo Šabić i revirni nadzornik Bajro Šabić, javljaju telefonom da je u jami došlo do požara i da sve gori. Ova dva radnika su zadobila lakše ozljede, pale su prve žrtve, mnogi su bili u fazi povlačenja, a povećana koncentracija štetnih plinova naglo je smanjivala količinu kiseonika u zraku. Svi radnici sa otkopnog polja P-1, sigurno su se povukli sa svojih radilišta. Ali mnogi se nisu uspjeli povući. Nastradali od mehaničkog, toplotnog i plinskog djelovanja zauvijek nas je napustilo 50 rudara.
Do 7:50h kada se iz jame javlja inžinjer Begić i saopštava da su pronašli jos tri tijela, brojka ukupno stradalih popela se na petnaest. Ostalim provjerama utvrđeno je da bi u jami trebala biti još dva radnika: Džemal Došlić i Nezir Salkić. U 22:40 sati član čete Hamza Kadrić javlja da su pronađena tijela i ove dvojice rudara, čime je završen zadatak na pronalaženju i iznošenju tijela nastradalih. Zauvijek smo izgubili 17 rudara. |