Povijesni pogled unazad locira opštinu i širu regiju, u etnogeografskom smislu, u podrucje Ilirika, kako su zemlje Ilira od Jadranskog mora do Morave i od Epira do Dunava, nazivali Stari Grci i Rimljani. Iliri su, inace, indoevropska grupa plemena koja se na dio balkanskog poluostrva doselila polovinom drugog milenija pr.n.e., da bi u trece stoljecu pr.n.e. stvorili i prvu znacajnu politicku organizaciju.

Pronalaženjem ostataka njihove materijalne kulture došlo se do prvih i najstarijih pisanih dokumentata s ovog podrucja. Najpoznatiji ostatak materijalne kulture je starokršcanska bazilika, najzanimljivija u Bosni većem rimskom naselju, a potjece iz V-VI vijeka. U tlocrtu se razlikuje od dosad otkrivenih. Iznad naosa je stajao uz dignuti krov, a pobočne galerije su bile odvojene stupovima. Za stupove se, takoder, kaže da su "dosad jedinstveni", gradeni od lapora i ukrašeni bogatom horizontalnom profilacijom. Na jednom od stupova može se vidjeti urezana germanska runska abeceda (futhark), koja potjece iz VI vijeka, a pripada plemenu Alamani.

Svjedočanstvo kazuje i to da je gradevina stradala od požara. Upravo na razvalinama ove bazilike, na desnoj obali Stavnje, stotinjak metara od gradskog bazena, pronaden je, kao spolij, rimski nadgrobni natpis Ulpije Prokule, rano umrle dvadesetogodišnjakinje. Prema dosad raspoloživim saznanjima pronadeni natpis je ključni dokument hermeneutičke vrijednosti, u smislu kulturološko-civilizacijskog razumijevanja historije brezanskog prostora i šire regije.  U bitan moment razumijevanja prošlosti grada Breze spada i činjenica da, pomenuti natpis, pored ilirskih, tada domaćih, epihorskih imena, sadrži i rimska imena: Aelius, Aurelius, Ulpia, Flavius, Pricula... sto je nesumnjivi signum romanizacije ovih prostora.

Prije dolaska Rimljana ilirsko pleme Desitijata držalo je "dominantnu poziciju u ovom dijelu Balkana i oni će zadati toliko muka rimskim osvajačima." Oktavijanov pohod na Iliriju 35. do 33. godine pr.n.e. naišao je na žestok otpor Destijata, nošenih slobodarskim osjećanjima, da bi "ovaj najdramatičniji period ilirske povijesti ... završio velikim ilirskim ustankom 6. do 9. godine n.e." O žestini pobune najbolje svjedoći pisac Velej Paterkul, Rimljanin, jer se, kako kaže, pobunila cijela Panonija i Dalmacija, pa je u Rimu i Italiji zavladao veliki strah od provale Ilira i Panona u Italiju. Ovaj surovi rat, maximum bellum, poznat i kao Bellum Batonianum, nazvan je, po Batonu Desitijatskom, koji ga je predvodio - Batonov ustanak.

Nakon ugušenja ustanka Rimljani su različitim mjerama: raseljavanjem, mobilizacijom, konfiskovanjem zemlje, konačno zaveli mir, a radi njegovog trajnog osiguranja, boljeg nadzora i uspostave nove vlasti, podijelili Ilirik u dvije provincije - Panoniju i Dalmaciju. U sastav ove druge ušli su Desitijati i druga ilirska plemena srednjobosanskog područja. Proces romanizacije trajao je 2-3 stoljaća, a sastojao se u transformaciji naturalnog, predurbanog, ruralnog, u gradski način življenja. Dotle, Iliri su zivjeli "u okvirima rodovskih (pagus) i teritorijalnih općina (civitas), sa sredistem na gradinskim naseljima (castella, oppida). Nisu poznavali državne organizacije ..."

Nisu poznavali krec, upotrebu opeke ili klesani kamen. Sve to donijeli su Rimljani kao i latinski jezik, rimsku religiju, i ukupnu duhovnu kulturu sa svim obilježjima gradskog življenja (urbanitas). Uspješan proces urbanizacije nije zamisliv bez izgradnje komunikacija, puteva i kolskih cesta. Glavna rimska komunikacija dolinom Bosne išla je trasom: Zenica - Kakanj - Bjelavići - Bijelo Polje, što je, ustvari, varijanta turskog puta Zenica - Sarajevo.

Ne znaci da puteva nije bilo i u predrimsko doba. Upravo jedan takav put se, u Mrakovu, kod Salkanova hana, odvajao prema Varešu od glavne ceste koja je išla dolinom Bosne. Prolazio je kroz anticko naselje u Brezi u kojem je bio jedan od plemenskih centara Desitijata, iduci dalje preko Smrekovice i Brda na sjever prema Duboštici. Koristio se i u rimsko doba. Jednim drugim starim putem, vjerovatno predrimskim, Breza se kod Vratnice mogla vezati na pravac za Kraljevu Sutjesku.

Rimska državna organizacija, za upravljanje osvojenim teritorijama tebala je gradove, kojim bi davala autonomni status sa širom oblašcu oko grada (municipium). Takvih u ovim krajevima, s obzirom na neurbani nacin življenja, nije bilo, pa je uvodena vojnicka uprava koja se oslanja na plemenske prvake (princeps). Kod Desitijata je to bio Tito Flavius Valens Varronis iz Breze (polovina II stolj eca). Desitijati su u to vrijeme bili peregrinska župa (civitas pergrinerum), što znaci bez rimskih građanskih prava i bez municipalnog centra.

Medutim, iako nema podataka, Bojanovski ne isključuje mogućnost da je Breza, kao jedan od desitijatskih centara, dobila i neka municipalna prava nakon Karakalina edikta 212. godine. Poslije edikta proces romanizacije se ubrzava na racun plemenske specifićnosti domaćeg stanovništva i njihovog utapanja u monolitni rimski narod (pupulus Romanus). Desitijati sve više napuštaju svoja domaća imena uzimajući rimska tako da čak nestaje i etničko ime Daesitias.

Medutim, drustveno raslojavanje kod Desitijata počelo je prije rimske okupacije, ali se nastavilo još dugo pod rimskom vlašću. Proces raslojavanja bio je pojačan i podjelom rada. Posebno je potrebno istaknuti rudarstvo kao privrednu granu koja je donekle tipična za Desitijate, s preradom ruda i kovine (metalurgija)...". S pojavom gradskog nacina zivota, počinje i emancipacija desitijatskih sela i zaselaka i poneko od tih sela (vici), s vremenom prerasta u manji grad, vjerojatno je takav bio i slučaj i Breze.