gototopgototop

webmail

Tuesday, March 19, 2024
Doba Austrije

Rudnik u doba Austro-ugarske uprave

Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, godine 1878. mijenjaju se društveno-ekonomski dnosi, val kapitalizacije zapljusnuo je i Bosnu i Hercegovinu, razvija se kapitalistička privreda i tržište, uz paralelno zadržavanje starih feudalnih odnosa. Takva orijentacija podrazumijeva i ubrzanu eksploataciju prirodnih bogatstava i sirovina: uglja, drveta, željezo itd.

dr. Fridrich Katzer šef Zemaljskog geološkog zavodadr. Fridrich Katzer šef Zemaljskog geološkog zavodaZa eliminaciju bilo kakvih smetnji u tom pogledu bilo je neophodno učiniti jedan zakonski rez i sva šumska i rudna blaga proglasiti državnom svojinom. Za razliku od drugih zemalja, koje su bile u sklopu Austro-Ugarske monarhije, to je učinjeno samo u Bosni i Hercegovini, koja je do tada bila pod turskom upravom, pa je, kao takva, za nove vlasti bila 'terra incognita', nepoznata zemlja, koju je tek trebalo ispitati, geološki istražiti, i na osnovu tih rezultata izraditi strategiju eksploatacije.

Čitav tim geologa: B. WaIter, E. KitH, A. Bittner... i dr., na čelu sa dr. Fridrich Katzer (Fridrihom Kacerom), dali su se na posao. Njihov stručni izvještaj, sačinjen novembra 1879. godine, proslijeđen Zajedničkom ministarstvu finansija Austrije, nedvosmisleno potvrđuje da se "Bosna i Hercegovina u pogledu uglja može izjednačiti s najbogatijim zemljama u Evropi..."

Konkretnije, prema podacima dr. Fridrich Katzer (Fridriha Kacera), šefa Zemaljskog geološkog zavoda, na osnovu desetak većih naslaga, koje je uzeo za procjenu, rezerve uglja u Bosni i Hercegovini iznose gotovo 5 milijardi tona, tj. 4,941.000.000 tona.

U 'Crnoj kuli' bega Hamdije Telalagića bila je prva direkcijaU 'Crnoj kuli' bega Hamdije Telalagića bila je prva direkcijaPrema istoj procjeni, ugljene naslage sarajevsko-zeničkog bazena, površine oko 770 km2, iznose cca 100 miliona tona. Motivirana tim spoznajama, nova vlast, i pored još uvijek formalno važećih turskih zakona, 14. juna 1879. godine, donosi nove uredbe kojima zabranjuje sve istražne rudarske radove bez odbrenja i saglasnosti zemaljske uprave.

Već naredne godine, 5. maja 1880. sa Rudnikom mrkog uglja Zenica, počinje serija otvaranja bosanskohercegovačkih ugljenokopa. Ubrzo nakon toga, 1. novembra 1881. godine donesen je novi rudarski zakon, kojim se korištenje i eksploatacija rudnih bogatstava u Bosni i Hercegovini usklađuje sa državnim interesima.7 Zatim se otvaraju novi rudnici: u Kreki 1885, Banja Luci 1896, Kaknju 1900, i Brezi 1907. godine.

1907. - godina otvaranja Rudnika u Brezi

Salkan Frljak, čobanin iz Gornje Breze, prvi rudar u Jami ISalkan Frljak, čobanin iz Gornje Breze, prvi rudar u Jami INa zahtjev austrijske državne vlasti, a po nalogu Direkcije uglja u Zenici počeli su 1906. u Brezi prvi istražni radovi nakon kojih će, 1907. godine, krenuti zvanična eksploatacija uglja.

Uprava Državnog rudnika u Zenici poslala je godine 1906. ljude vješte istražnim radovima, a među njima su bili pokojni Marko Šetka iz Fojnice i Marko Guja iz Bakovića. Ovi su istrazivači bušili i kopali na raznim mjestima. Pri tom im je pomagao čobanin Salkan Frljak iz Gornje Breze, koji im je kopao jarke u brdo i kupio ugljen. On je prvi od ovdašnjih seljaka počeo i u jami raditi, kad se rudnik otvorio, uz nadnicu od jedne forinte.

Svjedočenje o prvim danima Rudnika, ali i o Brezi i njenim stanovnicima pročitajte u prepisu Izvještaja župe Sv. Barbare u Brezi od 4. 6. 1944. godine.

Rudnik "Breza" imao je sjedište u Beču, ulica Seibertatte broj 30, prvog direktora, dvorskog savjetnika imenom Franz Poech, i ukupno zaposleno 90 radnika, a Bosanskohercegovačka rudarska uprava "Breza", Breza kod Podlugova, što je bio orginalni naziv rudnika "Breza" iz 1907. godine, već proizvodi 80 hiljada tona uglja i ima 300 zaposlenih, a direktor je bio rudarski komesar Hans Karlon, dok je šef računovodstva Josef Beschata.

U vrijeme otvaranja rudnika naselje se nije zvalo kao danas, Breza, nego Sutješćica. Na Gininoj kući je bila tabla s natpisom: mjesto Sutješćica, opština Podgora, kazuje jedno svjedočenje. Na tragu ovog kazivanja je i tvrdnja da je svoje ime Rudnik dobio po selu Brezi, ispod kojega se protežu ugljeni slojevi, i da se prva željeznička stanica, koja je bila kod danas više nepostojeće 'Bećarske', zvala "Sutješćica".

Vremenska razlika koja dijeli ova dva svjedočanstva iznosi punih 50 godina, što je činjenica koja njihovu sličnost čini uvjerljivom. Nerijetko, međutim, podaci iz ovog perioda ne pokazuju očekivano slaganje, čime se njihova vrijednost relativizira i pred buduće istrazivače stavlja zadatak daljnjeg traganja i provjeravanja. Tako, recimo, dr. Luka Đaković tvrdi da je 1907. oko 300 radnika iskopalo 120.000 tona ugljena, dok ing. Vjekoslav Kovačević govori o 218 radnika i 2.163 vagona iskopanog ugljena.

Najveći dio radnika bili su domaći ljudi koji su svakodnevno dolazili iz okolnih sela i zaselaka: Gornje Breze, Smrekovice, Koritnika, Bukovika, Vlahinja, Smailbegovića, Potkraja, Vrbovika, Izboda, Zupče, Podgore, Gračanice... Bili su to siromašni seljaci opterečeni aginskom trećinom i velikim porezima. Budući da su ruralnog porijekla, uglavnom, samo zemljoradnici, takva radna snaga je nestručna i nekvalifikovana za rudarske poslove i rad u rudniku. Stoga je Direkcija uglja iz Zenice poslala u Brezu određeni broj izučenih radnika i nadzornika.

U Brezu su došli:

  • Gregor Urbais, poslovođa;
  • Jozo Barbarić, predradnik,
  • Grga Martinčević, predradnik,
  • Franjo Hribar, nadzornik i mjerač.

Pod njihovim vođstvom počela je eksploatacija i izbacivanje prvih tona uglja. Prva otvorena jama bila je iznad danas takođe srušene zgrade prve bolnice, na brdu Križ. Brdo je dobilo ime po velikom križu u groblju koje se, tada, nalazilo na brdu. Prva prerada uglja vršena je u staroj "suhoj" separaciji, koja je izgrađena kod, danas takođe srušene, stare Bećarske, tj. zeljezničke stanice Sutješćica (sve nedaleko od današnjeg Doma zdravlja). Transport uglja je vršen vagonetima (huntima) i konjskom zapregom. Stoga je Rudnik imao svoje konje i štale. Prva štala bila je kod Banjevca, a prvi štalmajstor, kojemu je to bilo i radno mjesto, bio je Nikola Tegeltija.

Rov vojvode Putnika započet 1908. godineRov vojvode Putnika započet 1908. godineKako su, međutim, s obzirom na državne potrebe, količine uglja dobivene iz jame sa Križa bile nedovoljne, to se proizvodnja morala povećati. Tako je već naredne, 1908. godine, počeo otkop rova "Vojvoda Putnik" koji će biti žila kucavica Rudnika od 1908. do 1954. godine. Iste godine proizvodnja je utrostručena: 7.000 vagona. To je iziskivalo i novu separaciju, pa je 1909., u blizini tadašnje direkcije, izgrađena "mokra" separacija iz elemenata dopremljenih iz Rudnika "Kakanj". Puštanje u pogon novoizgrađene separacije, jama pod Križom i III štolna, vezali su se jednom spuštaljkom i mostom preko ceste i potoka, kod tadašnjeg I niskopa i kod nekadašnje bolnice, čija je zgrada danas ruševina. Veza je funkcionirala sve do 1910. godine kada je prekinuta i sav izvoz okrenut kroz "rov Vojvode Putnika".

Vrlo je interesantno uporediti podatke o proizvodnji i zaposlenima iz 1915. i 1935. godine - godine 1915. proizvedeno je tačno isto ugljena kao i godine 1935., tj. 14200 vagona, ali sa 502 radnika i 140.000 nadnica, prema 1.021 radnika iz 1935. godine i 272000 nadnica. Rudnik, kao nesumnjivi izvor bogatstva, Monarhija iscrpljuje, i stalno se insistira na intenziviranju proizvodnje.

Predratne, 1913. godine, od ukupno 840.221 tone uglja proizvedenog u Bosni i Hercegovini Rudnik Breza je dao 14,31% te proizvodnje ili 120.270 tona. Kriza 1913. godine pogoršava polozaj radnika i povećava nezaposlenost tako da je "i iz brezanskog Rudnika otpušten veći broj radnika". Tadasnja vlast pooštrava disciplinske mjere, sve do zavođenja vanrednih mjera 3. maja 1913. godine, stavljajući neke odredbe Ustava van snage i ograničavajući građanske slobode.

Sve se dogada u kontekstu zategnutih odnosa Austrije i Srbije. Vlast zabranjuje sve antiratne aktivnosti, parole, a cenzura eliminira sve ono što je protiv rata. Slično je bilo i 1914. godine. Pokretanjem ratne mašinerije radnike se mobilizira i šalje na front, a veći broj internira i zatvara. Cijene rastu. Svaki podbačaj norme kažnjava se čak i fizički.

Nakon atentata u Sarajevu, u cijeloj Bosni i Hercegovini zaveden je vojno-okupacioni režim. Svaki pokušaj štrajka sankcionira se otkazom i slanjem na front. Svi radnici su prisiljeni upisati tzv "ratni zajam". U Brezi je specijalni vod austro-ugarske vojske zadužen za "tretiranje" radnika. Možda su sve to "razumljivi razlozi" zbog kojih se proizvodnja u rudniku u Brezi, u vrijeme rata, diže naglo i postiže svoju najveću visinu od 17.500 vagona 1916. godine. Odmah iza rata proizvodnja pada na okruglo 10 000 vagona godišnje, da bi se 1928. godine opet uspela na 15-16.000 vagona i na toj razini ostaje do 1937. godine, zapošljavajući ukupno hiljadu radnika u odnosu na 500 prije i za vrijeme rata. U svakom slučaju, žestoke represivne mjere vlasti prema radnicima, i kažnjavanje podbačaja i neposluha slanjem na front, te povećane energetske potrebe zemlje u ratu, čine se onim "razumljivim razlozima" povećane proizvodnje ratnih godina 1914 - 1918.

 

O nama

In memoriam

Rudnik mrkog uglja „Breza“ d.o.o. -  Breza, Ul. Branilaca grada bb, 71370 Breza, Bosna i Hercegovina

Član koncerna ELEKTROPRIVREDA BiH

ID broj: 4218303300007, PDV broj: 218303300007, T: +387 32 784 300, E: info(@)rmubreza.ba

Pronađite nas na Youtube